понедељак, 18. јул 2022.

Sećanja: Žil Bjanki – čovek koji je otišao prerano

foto: twitter Jules_Bianchi
Prođe sedam dugih godina. Kad pre, zapitao bi se čovek? Ali, vreme neumoljivo prolazi i eto nas u 2022. godini. Reklo bi se – kao da je juče bilo. Kada se malo razmisli, činjenica da bi Žil danas, da je živ, imao pune 33 godine i bio praktično veteran u Formuli 1 izaziva duboke emocije i podseća svakog od nas na neumoljivost prolaznosti...


Bjanki je rođen 3. avgusta 1989. godine. Kao potomak nekadašnjeg trkača i takođe vozača Formule 1 Lusijana Bjankija, trkanje je Žilu bilo praktično u krvi i lako se stiče utisak da je imao dobre genetske predispozicije da se bavi ovim sportom. Stoga i ne čudi podatak da je u karting seo već sa tri godine.


Bjankijeva ozbiljnija trkačka karijera počela je 2006. godine kada ga je za klijenta uzeo Nikolas Tod, sin Žana Toda i menadžer brojnih vozača Formule 1. Iduće godine Žil započinje karijeru u Francuskoj Formuli Reno 2.0 koju uspeva da pokori iz prvog pokušaja. Kao ruki, ostvario je pet pobeda i ukupno 11 podijuma na 13 trka koliko ih se te godine nalazilo u kalendaru. Nakon ovakvog impresivnog postignuća, jasno je bilo da ga put vodi dalje – u veoma prestižnu Formula 3 Evroseriju, u kojoj se zadržao dve godine. Već u prvoj sezoni bio je veoma konkurentan i šampionat završava na trećem mestu, a 2009. godine osvaja i titulu u ovoj kategoriji – napomenimo: u konkurenciji Valterija Botasa, Estebana Gutijereza, Brendona Hartlija i drugih dobro poznatih imena iz sveta trkanja.

foto: twitter Jules_Bianchi
U 2010. godini Bjanki se obreo u GP2 seriji, što je bila poslednja stanica pre ulaska u Formulu 1. Kao i u prethodnim kategorijama, Francuz je i u ovoj bio veoma dobar od samog početka i po mnogim stručnim procenama važio je za prvog favorita u borbi za osvajanje naslova. Ipak, u toj misiji nije uspeo ni te, ni sledeće godine – oba puta šampionat završava kao trećeplasirani. To je donekle predstavljalo blago razočarenje i za njega lično i za ljude koji su pratili njegovu karijeru, ali ga izostanak osvajanja titule u ovom šampionatu nije zaustavio u daljem pohodu. Njegov ogroman, ali još uvek ne do kraja otključan potencijal prepoznao je Ferari, čiji je Bjanki postao deo 2011. godine kao test vozač italijanskog tima i tada je bilo jasno da je angažman u “najbržem cirkusu“ samo pitanje vremena.


Nakon relativnog “neuspeha“ u GP2, Bjanki je jednu sezonu proveo u Formuli Reno 3.5. Ponovo je ostao kratkih rukava, jer mu je titula “za dlaku“ izmakla – Holanđanin Robin Frajns nadmašio ga je za svega nekoliko bodova. Ipak, pozicija vicešampiona bila je dovoljna preporuka za Ferari i menadžera Toda da mu pronađu mesto u Formuli 1 za 2013. godinu – i tako se Žil obreo u ekipi Marusije. Očekivanja nisu bila naročito velika s obzirom da ovaj maleni tim nije imao konkurentan bolid ranijih godina, pa tako ni te 2013., ali je za Žila bilo važno da uči i stiče što više iskustva prikupljanjem što većeg broja kilometara u točkovima, te da bude spreman kada usledi poziv Ferarija – koji, nažalost, nikada nije stigao.

foto: twitter Jules_Bianchi
U svojoj debitantskoj sezoni Bjanki je učinio sve što je mogao – gotovo redovno je pobeđivao svog timskog kolegu Maksa Šiltona (takođe debitanta) što je, u rezultatskom smislu, i bio Žilov primarni cilj. U kvalifikacijama nadmašio je Britanca sa više nego ubedljivih 17-2, a po proračunima, Bjanki je u proseku od Šiltona bivao brži za preko pola sekunde po krugu. Tandem je nastavio da sarađuje i u 2014. godini, ali Marusija ni ovoga puta nije bila konkurentna.


Ipak, tromost MR03 bolida nije sprečila francuskog vunderkinda da se predstavi u svom najsvetlijem izdanju. Od Šiltona je i dalje uglavnom bivao znatno bolji, sve češće je Marusiju uspevao da doveze do Q2 – što nije bio nimalo jednostavan zadatak, naprotiv – da bi na trci u Monte Karlu načinio pravo malo čudo završivši je na devetom mestu što je značilo i prve poene u karijeri vozača Formule 1. Takođe, ovo su bili i prvi bodovi u istoriji tima. Tokom unutarsezonskih testiranja Bjanki je dobijao i priliku da provoza Ferarijev F14, pripremajući je za dalji korak, jer je jasno bilo da ostanak u nekonkurentnoj Marusiji treću godinu zaredom ne bi imao smisla.

foto: twitter Jules_Bianchi
Manje je poznata činjenica da je tog kobnog 5. oktobra 2014. godine, u prepodnevnim časovima po lokalnom vremenu u Japanu, Žil potpisao ugovor sa ekipom Zaubera za 2015. godinu. To je svakako predstavljao korak unapred u njegovoj karijeri, s obzirom da je švajcarski tim naredne sezone bio sposoban da vodi borbe u sredini grida. Nažalost, Bjanki u tim borbama nije učestvovao. Par časova po potpisivanju ugovora, Francuz je seo u bolid Marusije kako bi odvezao Veliku nagradu Japana. Poslednji put.


Stravičan udarac u kran koji je uklanjao slupani bolid Adrijana Sutila bio je koban po junaka naše priče i Žil se od toga dana nalazio u komi iz koje se više nikada nije probudio. Devet meseci kasnije, 17. jula 2015. godine, konstatovana je smrt mladog Francuza, koji je imao svega 25 godina i pred kojim je, nesumnjivo, bila uspešna karijera. Koliko tačno uspešna – nikada nećemo saznati...


Jaka veza sa Šarlom Leklerom


Bilo je to više od klasičnog prijateljstva. Iako generacijski ne toliko bliski – Šarl je osam godina mlađi od pokojnog mu druga – nisu bili sprečeni da se čak i okume. Bjanki je bio Leklerov učitelj i mentor, moguće i uzor, a preko Nikolasa Toda je 2010. godine izdejstvovao da njegov mlađi prijatelj, koji je ostao bez novca neophodnog za trkanje, ostane deo automoto sporta. Gde je Lekler danas, znamo svi, a da li bi te visine dostigao bez Žilove podrške, veliko je pitanje.

foto: twitter Jules_Bianchi
Čudan je i razvojni put obojice vozača, koji se poklapa na jedan neverovatan način. Iako jedan Francuz, a drugi Monačanin, jasno je da praktično dolaze sa istog područja. Ne malom broju ljudi zapala je za oko i njihova fizička sličnost, ali isto tako i karakterna. O vozačkom talentu da ne govorimo – posedovali su ga obojica, reklo bi se, u približnoj meri. I Bjanki i Lekler su započeli svoje karijere impresivnim uspesima u nižim trkačkim kategorijama (istina, Lekler je imao nešto više uspeha), rano su potpali pod okrilje Nikolasa Toda, prošli Ferarijevu vozačku akademiju, i na posletku, zahvaljujući podršci giganta iz Maranela, obreli se u Formuli 1. U različito vreme, ali na jako sličan način. Bjanki je sa Marusijom pružao izdanja vredna pažnje, a Lekler je isto činio sa Zauberom nekoliko godina kasnije – obe ekipe predstavljale su neku vrstu B tima Ferarija za razvoj mladih vozača.


A otkud Leklerovi počeci baš u Zauberu, timu u kojem je Bjanki trebao da se nađe nekoliko godina ranije? Čudna igra sudbine?


Neki malo maštovitiji teoretičar zavere mogao bi čak da pokrene priču kako Žil zapravo nikada nije ni preminuo, već da se, posle trogodišnjeg oporavka, vratio trkanju 2018. godine, pod drugim imenom, zastavom druge (susedne) države i sa blagim fizičkim korekcijama, te da je danas ponosni član Ferarija i timski kolega Karlosa Sainca. Nije da bi ga baš mali broj ljudi podržao u toj teoriji.

foto: twitter Jules_Bianchi
Naravno, ona nije tačna, i Bjanki nažalost već sedam godina nije među nama. Ali sećanje na Francuza ne bledi, niti bi to bio slučaj čak i bez trenutnog egzistiranja Šarla Leklera koji nas samo dodatno podseća na čoveka koji svima nedostaje, čiji dometi su bili visoki, koji je gotovo uvek bio nasmejan van staze, a na njoj “zver“... Zato, doprinesimo da, između ostalog, i kroz ove redove živi sećanje na Žila Bjankija, čoveka koji je mnogo hteo, mnogo započeo, mnogo toga mogao, ali... nije mu bilo suđeno. Ipak, da je doprineo, svakako da jeste – čuveni oreol direktna je posledica njegove nesreće, te je Žil indirektno spasao već nekoliko života, uključujući i svog kuma koga bi udes u Belgiji 2018. vrlo moguće koštao glave da oko nje nije imao zaštitu, konstruisanu na inspiraciji Žilove tragedije. Neka ostane zauvek u našim srcima, sačuvan od zaborava, jer on to zaslužuje. Neka mu je večni mir.

2 коментара: