уторак, 22. март 2022.

F1 u 2020. - Tresla se gora – dominacija Mercedesa

Tek što je spuštena zavesa na šampionat Formule 1 2019. godine javnost i navijači su sa velikim nestrpljenjem iščekivali početak nove sezone, verujući da je "zrelo" za kraj Mercedesove monotone dominacije koja traje od početka hibridne ere i da postoje svi preduslovi da u 2020. gledamo neizvesnu borbu tri ekipe i petorice vozača za šampionsku titulu.

Nade nisu splasnule ni posle prvih predsezonskih testiranja na kojima je Mercedes javnosti predstavio inovativni DAS sistem i (ponovo) demonstrirao inženjersku i tehnološku nadmoć nad konkurencijom - iako je javnost sa divljenjem gledala na ovaj izum očekivanja su i dalje bila visoka od Red Bula i Ferarija za koje se verovalo da će biti glavni izazivači Mercedesa u 2020. Istina, senka sumnje se nadvila nad italijanskim timom usled "privatnog sporazuma" sa Međunarodnom automobilskom federacijom, tempo na stazi nije oduševljavao Tifoze ali se negde verovalo da "propeti konjić" ne pokazuje sve svoje adute. Sa druge strane Helmut Marko je na sva zvona hvalio Hondu i pompezno (i pomalo pretenciozno) najavljivao "najmanje pet pobeda u novoj sezoni" gotovo garantujući da će Maks Verstapen ispisati istoriju u 2020. godini kao najmlađi šampion ikada u Formuli 1.

I kada je sezona počela, najave Mercedesovih rivala da će ugroziti dominaciju nemačkog tima ostale su samo prazne priče. Već na (odloženom) startu sezone u Austriji izazivači su se spotakli - tempo koji je Ferari imao tokom prvog trkačkog vikenda je jasno ukazivao da je slavni tim iz Maranela veoma, veoma daleko od bilo kakve borbe sa moćnim "srebrnim strelama" iz Breklija. Red Bul i Honda se takođe nisu proslavili - japanski gigant se "zakašljucao" već na prvoj trci koju nijedan od njihovih vozača nije završio usled tehničkih problema. Ni nastavak sezone nije bio mnogo drugačiji - na 17 trkačkih vikenda Mercedesovi vozači su čak 15 puta bili najbrži u kvalifikacijama i jedine poraze u borbi za pol-poziciju doživeli su u Turskoj i Abu Dabiju a Luis Hamilton je zabeležio 11 pobeda, od toga pet trijumfa u nizu što mu je tek drugi put u karijeri pošlo za rukom. Britanac je istovremeno oborio rekorde Mihaela Šumahera po broju pobeda i podijuma a osvajanjem sedme titule šampiona izjednačio se na vrhu večne liste sa legendarnim nemačkim asom. Verstapen i Red Bul su pokazali zube pobedom na VN 70. godišnjice F1 ali je to bilo praktično sve. Mercedes je radio isto što i prethodnih godina - kada god bi rivali pomislili da su im "za petama" vozači nemačkog tima bi pronašli dodatne desetinke (ponekad i sekunde) i konkurenciju nemilosrdno ostavljali "u prašini" otkrivajući svu magiju koju u sebi krije bolid W11. Kao da to nije bilo dovoljno loše po želje fanova da dobijemo neizvestan šampionat, Valteri Botas nas je dodatno lišio uzbuđenja odvezavši verovatno svoju najlošiju sezonu od dolaska u Mercedes 2017. godine. Posle odličnog starta (pol-pozicija i pobeda u Austriji) Finac je potpuno "nestao sa radara" u borbi za šampionsku titulu - pobedio je još samo u Rusiji (posle kazne za Hamiltona), način na koji je gubio bitke za pobedu na pojedinim trkama poput Nirburgringa i Portimaa bio je gotovo ponižavajući a kulminacija je stigla na VN Turske kada ga je timski kolega i novi-stari šampion obišao za ceo krug. Moglo je i gore od toga - usled zaraze koronavirusom Luisa Hamiltona na VN Sakira u Bahreinu Botas je imao "zicer" da zabeleži pobedu koja bi mu bar donekle spasila sezonu i vratila poljuljano samopouzdanje ali je doživeo da ga Hamiltonova zamena za tu trku, mladi Džordž Rasel potpuno zaseni svojim odličnim nastupom i mada su obojica usled problema prilikom promene guma ostali bez prilike da dođu do pobede bilo je sasvim jasno ko je od njih dvojice pokazao više na toj trci. Dovoljno je reći da se posle Raselovog nastupa pojačalo verovanje dela javnosti da bi velika većina vozača u Mercedesovom bolidu glatko pobeđivala - što je opet neka tema za sebe ali sama činjenica da je ista pokrenuta daje najbolji opis performansi Valterija Botasa u 2020. godini.

Red Bul i Honda su u nedavno završenoj sezoni ostvarili evidentan napredak, dani kada je japanski proizvođač bio meta podsmeha tokom neuspešne saradnje sa Meklarenom deluju kao davna prošlost. Honda je napravila odličan motor, pouzdanost još uvek nije dovedena do perfekcije ali sve izgleda daleko bolje nego pre samo dve ili tri godine. Nažalost projekat neće zaživeti - Japanci su odlučili da na kraju 2021. kažu zbogom (ili doviđenja) Formuli 1 i Red Bul ostavili u nezahvalnoj situaciji da za 2022. mora da traži novog dobavljača motora. No, ako se zadržimo u 2020. videćemo da je tim funkcionisao prilično dobro, ne samo na stazi nego i u boksu gde su mehaničari ove ekipe zadali domaći zadatak svim ostalim timovima iz oblasti brze zamene pneumatika. Ipak, sve je to bilo dovoljno samo za zvanje "prvog pratioca" - čak ni supertalentovani Maks Verstapen nije mogao mnogo toga da učini u borbi sa Mercedesima. Holanđaninu se malo šta može zameriti tokom minule sezone, greške gotovo da nije pravio a brzina je bila i te kako vidljiva, pogotovo u kvalifikacijama (skor 17-0 protiv timskog kolege), međutim za više od dve pobede i treće mesto u šampionatu austrijski tim je u saradnji sa japanskim proizvođačem morao da uradi bolji posao. Dominantna pobeda na zatvaranju sezone u Abu Dabiju podigla je ambicije ekipe za 2021. i ostaje nam da vidimo šta su nam to Red Bul i Honda pripremili za svoju poslednju godinu saradnje.
Aleks Albon, međutim, neće biti deo te priče. Posle prilično jalove sezone "Bikovi" su mu se zahvalili na saradnji i prekomandovali ga u rezervnog vozača a na njegovo mesto doveli Serhija Pereza. Kada se pogledaju Albonove performanse kao i konačan plasman u poretku vozača to i nije veliko iznenađenje, i mada se opravdano može postaviti pitanje tretmana mladog Tajlanđanina u ekipi u kojoj je manje-više sve podređeno Verstapenu, Albon je iz RB16 morao da izvuče znatno više od dva podijuma i sedmog mesta u generalnom plasmanu vozača. Za pilota Red Bula u 2020. godini - tanko, isuviše tanko.

Od borbe na vrhu znatno je zanimljivije bilo u sredini poretka. Sporazum Ferarija i FIA-e nije bio jedini sporan detalj tokom predsezonskih testiranja - bolid koji je Rejsing Point predstavio na Katalunji privukao je značajnu pažnju javnosti s obzirom da je bio gotovo identičan Mercedesovom W10 bolidu iz 2019. godine. FIA nije ostala nema na žalbe drugih timova (pre svih Renoa) na legalnost bolida RP20 i nakon detaljnog pregleda odlučila je da kazni ovu ekipu oduzimanjem 15 bodova u šampionatu konstruktora i sa 400.000 evra. Da je čitava prašina koja se podigla imala smisla pokazao je tempo koji je RP20 imao na stazi tokom sezone - ekipa je stigla do svoje prve, već pomenute, pol pozicije u Turskoj kada je Lens Strol zablistao po kiši a potom i do prve pobede u svojoj (kratkotrajnoj) istoriji na VN Sakira gde je Serhio Perez po prvi put u svojoj karijeri podigao pehar namenjen pobedniku trke Formule 1. Ipak, usled Strolove ne baš konstantne forme i velikog broja grešaka, kao i već pomenute kazne oduzimanja 15 bodova Rejsing Pointu je izmaklo treće mesto u konstruktorskom plasmanu - Meklaren ih je nadmašio za svega sedam poena.
Perez jeste bio impresivan tokom većeg dela sezone, ali dvojac Meklarena Karlos Sainc-Lando Noris održavao je visok nivo od Austrije do Abu Dabija i konstantnost u rezultatima ove dvojice vozača, uz bljeskove poput Norisovog trećeg mesta u Austriji i Saincove druge pozicije u Monci donela je Meklarenu prvi plasman u top 3 ekipe posle dužeg vremena. Saradnja slavnog tima iz Vokinga sa Renoom ispala je pun pogodak, tim se vidno oporavio od katastrofalnog perioda sredinom decenije i uzdigao do vrlo pristojnih visina ali u Abu Dabiju toj saradnji došao je kraj - Meklaren je doneo odluku da se vrati svom nekadašnjem partneru Mercedesu, sa kojim deli jako lepe uspomene iz nekog ranijeg perioda kada je ova kombinacija harala Formulom 1. Ovaj potez je donekle "kockarski" iz više razloga ali je bez dileme pokazatelj da su čelnim ljudima britanskog tima porasle ambicije nakon uspešnog uzdizanja iz pepela u kakvom se Meklaren nalazio do pre samo par godina.

Za treće mesto konkurisala je i fabrička ekipa Renoa koja je posle nekoliko prosečnih godina konačno napravila bolid sa kojim se moglo nešto više učiniti, a to “nešto više“ je podrazumevalo čak tri podijuma za francusku ekipu u 2020. Danijel Rikardo je odvezao odličnu sezonu, ostvarivši niz vrlo dobrih rezultata koje je krunisao sa dva treća mesta na Nirburgringu i u Imoli. I sam Australijanac nije krio koliko mu je nedostajalo ispijanje šampanjca na podijumu jer je takvo zadovoljstvo poslednji put sebi priuštio u maju 2018. godine kada je, tada kao vozač Red Bula, pobedio na Velikoj nagradi Monaka. Odlične vožnje dovele su ga na korak do osvajanja četvrtog mesta u konkurenciji vozača, ali je Serhio Perez bio za nijansu uspešniji u tom poduhvatu. Uprkos tome, Danijel je sebi obezbedio transfer u Meklaren, a da li je taj potez ispravan i koliko će mu se isplatiti ostaje nam da vidimo naredne sezone.
Za razliku od njega, Esteban Okon je pokazao vrlo malo toga što bi izazvalo neku veću pažnju  - drugo mesto na VN Sakira je najbolji rezultat Renoa u minuloj sezoni ali je objektivno više rezultat srećnog spleta okolnosti po mladog Francuza nego neke vrhunske vožnje. Ostatak sezone bio je prosečan i Okon je ostao u debeloj senci svog timskog kolege. Ono što bi Estebanu trebalo uzeti kao olakšavajuću okolnost je činjenica da posle otkaza u Fors Indiji na kraju 2018. trke nije vozio punih godinu i po dana pa je ponovna adaptacija ne tako iskusnog vozača bila nešto komplikovanija, ali u 2021. Okon ne bi smeo sebi da dozvoli da ga novi timski kolega – izvesni Fernando Alonso  - pobedi tako ubedljivo kao što je to bio slučaj sa Rikardom. Španac se vraća u “najbrži cirkus“ posle dve sezone pauze, izvestan period adaptacije će možda i njemu biti potreban ali nema sumnje da je dvostruki svetski prvak i te kako gladan uspeha i da će dati sve od sebe da što pre bude na 100% svojih mogućnosti. Zadatak za Okona biće težak jer bi još jedan ubedljiv poraz od timskog kolege možda mogao da znači i zbogom Formuli 1.

Ukoliko se to dogodi, logično je postaviti pitanje ko će biti Okonova zamena u ekipi iz Enstona. Logičan je i odgovor koji se sve češće može čuti jer se već nekoliko meseci šuška da bi izbor mogao da padne na Pjera Gaslija. Iz sasvim očiglednih razloga – Gasli je posle neuspešne epizode u Red Bulu vraćen u sestrinsku ekipu Toro Rosa sredinom 2019. godine i od tada se preporodio. Francuz je odvezao sezonu života u 2020. i sjajnim vožnjama i rezultatima se preporučio za neki veći tim od Alfa Taurija kako sada glasi ime Red Bulove “B“ ekipe. Tim iz Faence je bio prilično konkurentan tokom minule sezone, performanse na nekim stazama bile su gotovo nestvarne kada se ima u vidu koliki su bili dometi iste ove ekipe dok je nosila naziv Toro Roso u proteklih deceniju i po – a Pjer je sve to znao jako dobro da iskoristi. Očigledno je bilo da mu bolid i te kako “leži“ kao i da mu je samopouzdanje otišlo “u nebo“ – rezultat svega je pobeda na Velikoj nagradi Italije na čuvenoj Monci, za koju je, doduše, Gasliju bilo potrebno mnogo sreće ali je on svoj kvalitet pokazao time što je takvu situaciju obilato iskoristio za razliku od npr. Lensa Strola kojem su se takođe kockice prilično složile na VN Italije pa ipak nije mogao više od trećeg mesta. No, uspeh na “magičnoj pisti“ nije bio jedini blistav momenat ovog vozača niti njegove ekipe – Gaslijevi nastupi u Portugalu, Belgiji i Abu Dabiju bili su impresivni, Francuz je pokazao agresivnost kakvu kod njega nismo tako često imali prilike da vidimo od 2017. godine kada se prvi put pojavio u F1 i zaređao jako dobre rezultate pomoću kojih je došao do desetog mesta u šampionatu vozača uz čak 75 osvojenih bodova što je pre početka sezone delovalo kao nešto potpuno nedostižno za ovog vozača. Snaga Alfa Taurija mogla se prepoznati i kroz nastupe Danila Kvjata – Rus je na momente takođe znao da bude briljantan, trka u Imoli koju je završio na četvrtom mestu potvrdila je raskošan talenat koji ovaj vozač poseduje ali je cela sezona generalno bila ispod nekih standarda koje je Kvjat postavio u prethodnim godinama. Iako je tu bilo još dobrih trka, poput Muđela, Silverstona i Sakira – utisak je da je ruski vozač mogao više, 43 boda zaostatka za timskim kolegom nije baš rezultat koji želite da ostvarite kada ste vozač Formule 1 i možda baš iz tog razloga Kvjat to više neće ni biti od 2021. jer na njegovo mesto stiže Juki Tsunoda, čovek koji je ostavio odličan utisak u Formuli 2 ove sezone i očigledno pokazao dovoljno da ubedi čelnike Alfa Taurija (u stvari pre svega Red Bula) da mu treba dati šansu da 2021. izveze kao redovni vozač italijanskog tima. Kvjat je već nagovestio da je u potrazi za angažmanom za 2022., otkaz u Alfa Tauriju možda je bila i prestroga odluka Franca Tosta (čitaj: Helmuta Marka) s obzirom da u dosta situacija na stazi ruski vozač nije bio miljenik sreće ali čelnici ove ekipe očigledno nisu mnogo marili za to i Dani će svoju priliku morati da potraži u nekom drugom timu – ili u nekom drugom takmičenju.

O Ferariju je već bilo reči – njihova pogonska jedinica našla se pod lupom rivala zbog čudesnih performansi u drugoj polovini 2019. kada je tim iz Maranela negde nagovestio da je spreman da se u 2020. upusti u borbu sa Mercedesom od početka sezone. FIA je pokrenula istragu nakon prijava drugih timova ali se sve završilo sporazumom vladajućeg tela Formule 1 sa Ferarijem. Šta piše u tom sporazumu, ne zna niko osim potpisnika istog. Ipak, da tu nisu bila čista posla pokazalo se u 2020. – Ferarijev motor koji je sezonu ranije bio ubedljivo najmoćniji motor na gridu sada je bio slabiji od svih svojih rivala. Na stazama poput Spa, Monce ili Sakira crveni bolidi nisu imali nikakvu šansu da naprave neki rezultat. Na poslednje tri trke sezone Ferari je osvojio jedan bod – nešto slično se poslednji put desilo 2009. godine kada na prve tri trke u sezoni nisu uspeli da osvoje poene. Sebastijan Fetel je prvi put od 2008. godine spojio tri uzastopne trke u kojima nije došao do bodova – statistika je neumoljiva i istovremeno poražavajuća za najtrofejniji tim Formule 1. Šarl Lekler je na momente uspevao da pronađe izvrstan tempo, pogotovo u kvalifikacijama – ipak, maksimum koji je uspeo da ostvari su dva podijuma i tek osmo mesto u šampionatu vozača. Talentovani vozač iz Monaka je u želji da iz tromog Ferarija izvuče što više tempa načinio i nekoliko većih grešaka tokom sezone, no iz toga bi mogao mnogo toga da nauči i da jednu tešku sezonu pretvori u dragoceno iskustvo. Opšte je verovanje da je Šarl čist šampionski materijal, pritom je i dalje mlad i ukoliko Ferari uspe da ispravi brljotine koje su ih ove godine zadesile Lekler bi mogao u nekom narednom periodu da donese italijanskom timu toliko željenu šampionsku krunu na koju čekaju od 2007. godine. Ipak, izvesno je da se to neće desiti naredne sezone.
Fetel je, sa druge strane, preživeo totalnu agoniju – još pre početka sezone mu je saopšteno da će po završetku 2020. morati da potraži novi tim i to se u izvesnoj meri odrazilo i na njegov učinak na stazi. Četvorostruki svetski prvak je sezonu završio na 13.mestu u šampionatu sa samo 33 osvojena boda i po oba pomenuta parametra ovo je njegova najgora sezona u Formuli 1 (ne računajući debitantsku 2007. kada nije izvezao punu sezonu). Tokom većeg dela sezone imao je problem čak i da se plasira u završni deo kvalifikacija, trke je neretko završavao izvan prvih 10 i provejavao je utisak kao da je Nemcu svega dosta i da jedva čeka da se sezona završi. Ekipa mu je serijom grešaka u boksu tokom sezone dodatno zakomplikovala život i slika sezone za zaborav time postaje kompletna. Rezultat svega – najgora sezona Ferarija u poslednjih 40 godina. Ipak, usled već pominjanog misterioznog sporazuma možda će morati da prođe još neko vreme kako bismo sa izvesne vremenske distance od nekoliko meseci – ili čak godina – mogli pravilno da ocenimo ovogodišnju Ferarijevu sezonu jer je očito da javnost nije upoznata sa svim informacijama koje su joj potrebne da bi takvu ocenu mogla da donese.

Cela situacija sa Ferarijevim motorom uticala je i na klijentske ekipe italijanskog velikana. Kada u svojim redovima imate Kimija Raikonena i pomenuti samo dva puta u sezoni završi trku među osvajačima poena jasno je da ste nešto debelo pogrešili. Alfa Romeo, pogonjen Ferarijevim motorom, tokom cele sezone uglavnom je vodio bitke na začelju karavana – njihovi vozači najčešće nisu mogli dalje od Q1 gde se odvijala borba Alfe, Hasa i Vilijamsa. Američki tim je imao isti problem kao i Alfa kada je u pitanju slabašni Ferarijev motor ali se zaista postavlja pitanje u kom je pravcu krenula ova ekipa. Has se u Formuli 1 pojavio 2016. godine i prva sezona je bila sasvim solidna za jednu debitantsku ekipu. Uzlazni trend trajao je do kraja 2018. – nakon toga razvoj Hasa je krenuo “u rikverc“ i poslednje dve sezone ovaj tim muku muči da na ponekoj trci uđe u poene. Šta je pošlo po zlu teško je reći, ali za Kevina Magnusena i Romana Grožana pomenuti period predstavlja dve izgubljene godine – do dobrih rezultata nisu mogli što je dovelo do pada njihovih “akcija“ na F1 tržištu i naposletku do toga da će obojica od naredne sezone sreću morati da potraže u nekoj drugoj trkačkoj seriji – prema poslednjim glasinama najverovatnije u Indikaru.

Za dno F1 grida već treću sezonu za redom zakucana je ekipa Vilijamsa. Legendardni tim prolazi kroz najteži period u svojoj istoriji a “kruna“ te konstatacije je neslavan podatak da su 2020. godinu završili bez ijednog osvojenog boda što im se nikada ranije nije desilo. Svetla tačka ove ekipe je mladi britanski vozač Džordž Rasel, koji tu i tamo uspe da uvede Vilijams u neku borbu za bodove ali ekipa je na kraju ostala praznih šaka što se za mladog Engleza ne može reći – kao član Mercedesovog juniorskog programa Rasel je dobio priliku da vozi za moćnu nemačku ekipu na VN Sakira kada je Luis Hamilton zbog pozitivnog testa na COVID-19 bio primoran da propusti pomenutu trku, o čemu je već bilo reči u ovom tekstu – i tu priliku dosta je dobro iskoristio. Rasel je veći deo trke proveo na čelu i usled grešaka ekipe prilikom stajanja u boksu kao i pucanja gume ostao je bez pobede ka kojoj je nezaustavljivo grabio – no, trku je uspeo da završi na devetom mestu i dođe do prvih bodova u svojoj karijeri, izvezavši pritom najbrži krug trke. Više od toga vrede performanse koje je Džordž prikazao dok se nisu pojavili problemi i nema sumnje da ga Mercedes ima u svojim planovima za neki budući period. Do tada, Raselu ostaje da se “kali“ u Vilijamsu koji već pravi planove za bolje dane – u septembru mesecu došlo je do promene vlasničke strukture, osnivač tima Frenk Vilijams i njegova ćerka Kler koja je poslednjih godina obavljala ulogu šefa tima prodali su ekipu američkom investicionom fondu “Dorliton Capital“ koji ima planove da vrati slavnu ekipu iz Grouva na vrh F1 karavana – razumno je očekivati da će za to biti potrebno određeno vreme ali svakako raduje činjenica da su načinjeni neki prvi koraci u oporavku posrnulog velikana.

Sezona 2020. je iza nas i verujem da je većini drago da je tako. Kako bismo je mogli oceniti? S obzirom da je u jednom trenutku, usled globalne pandemije koronavirusa, postojala bojazan da sezonu nećemo ni imati, verovatno je da treba da budemo zahvalni što smo uopšte dobili to što jesmo – koliko nam se to dopalo, i da li smo želeli i očekivali više – pisac ovih redova sigurno da jeste i pomenuti je ubeđen da kada to kaže govori u ime većine. No, ostaviću mogućnost da u toj konstataciji možda grešim.

Нема коментара:

Постави коментар